Dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine 22.06.2022.
Ivana Brlić-Mažuranić je započela pisati Čudnovate zgode šegrta Hlapića početkom svibnja 1912.
Napisavši pola rukopisa poslala ga je polovicom lipnja učitelju Josipu Škaviću tada uredniku dječjeg časopisa Smilje i nakladničkog niza Knjižnice za mladež, upitavši ga je li voljan taj roman objaviti. Škavić je odgovorio potvrdno i naveo da bi morao primiti gotov rukopis do sredine listopada kako bi roman bio objavljen pred Božić 1912. Ivana Brlić-Mažuranić dovršila je rukopis 13. listopada pa na taj datum slavimo rođenje šegrta Hlapića. Ipak, zbog niza okolnosti, roman je objavljen tek u lipnju 1913. s ilustracijama Naste Šenoe Rojc, obiteljske prijateljice. Knjiga je naišla na oduševljeni prijem i velike i male čitateljske publike. No, vrlo brzo okolnosti su se promijenile. Godinu dana kasnije započeo je Prvi svjetski rat pa su drugi pogibeljni i strašni događaji zaokupili pažnju javnosti. Usred rata 1916. svjetlo dana su ugledale Priče iz davnine i toliko zasjenile mali autoričin roman da je Šegrt Hlapić proboravio, u neuglednom izdanju bez ilustracija, objavljenom kod Stjepana Kuglija 1922., idućih dvadeset godina. Roman je 1941. konačno dobio lijepe ilustracije Vladimira Kirina ali već 1945. pojavile su se neke sumnje u opravdanost ponovnog izdavanja djela Ivane Brlić-Mažuranić. Tek šest godina kasnije, 1951., pojavit će se Hlapić opet u knjižarama zahvaljujući sarajevskom izdanju. Šegrt Hlapić napisan u kršćanskom duhu nije odgovarao potrebama socijalističkog odgoja pa je 1967. postavljeno pitanje je li Šegrt Hlapić dječji roman ili je zapravo bajka. Koristeći taj novi pogled na Šegrta Hlapića neki ilustratori počeli su ga opremati ilustracijama u fantastičnom stilu, a 1997. Hlapić je u crtanom filmu postao miš. Usprkos toga što ga sudbina očito nije mazila Šegrt Hlapić je ipak na neki čudesni, topli način našao put do najšire čitateljske publike i postao najviše objavljivani hrvatski roman.
Ivana Brlić-Mažuranić je 1925. godine, ocjenjujući uspjeh Priča iz davnine, pisala svome ocu Vladimiru Mažuraniću: „Ja se pako bojim da […] smo najljepši uspjeh i najveću radost s tom knjigom već doživili u dva navrata: kad ju je prije 8 godina ciela Hrvatska sa tako jednoglasnim oduševljenjem primila i po drugi puta, kad smo vidili prekrasno izvedeno englezko izdanje i čitali da englezki stručnjaci osjećaju njenu vriednost, osobito nacionalnu!“. Ivana Brlić-Mažuranić je smatrala kako je najveći uspjeh kod publike, njezina knjiga već doživjela i nije vidjela što bi, u budućnosti, više mogla polučiti. Te 1925. godine Ivana Brlić-Mažuranić nije mogla predvidjeti one stotine izdanja Priča iz davnine koji će uslijediti niti će moći predvidjeti divljenje koje će njezino istinsko umjetničko remek djela pobuđivati i sto godina kasnije.
Tri najvažnija izdanja Priča iz davnine objavljena za života Ivane Brlić-Mažuranić su: prvo izdanje 1916. objavljeno s ilustracijama Petra Orlića, koje je naišlo na nepodijeljeno istinsko oduševljenje čitateljske publike usprkos nezadovoljstva Ivane Brlić-Mažuranić Orlićevim ilustracijama, englesko izdanje iz 1924. s ilustracijama Vladimira Kirina, izdanje koje je Ivana Brlić-Mažuranić jako voljela i treće hrvatsko izdanje 1926. prošireno s bajkama Jagor i Lutonjica Toporko i devet župančića i s Kirinovim ilustracijama.
Zanimljivosti
